BISKUPIJA DUBROVAČKA - BISKUPIJA DUBROVAČKA

Naslovnica

novosti

BISKUPIJA DUBROVAČKA

Dubrovačka je biskupija nasljednica biskupije starog Epidaura. Ne zna se kad je kršćanstvo stiglo do Epidaura, ali se smatra da je stiglo barem u isto vrijeme kad i u Solin, tj. u razdoblju kad je sv. Pavao poslao učenika Tita u Dalmaciju. Epidaurska crkva je spadala pod solinsku metropoliju. Kad su Avari razrušili i spalili grad Epidaur (danas Cavtat) godine 639, tadašnji epidaurski biskup Ivan bježi s narodom u župu Dubrovačku, a pod konac 7. stoljeća nastanjuje se u gradu na hridinama podno Srđa koji je bio odvojen od kopna (hridina na grčkom znači "Laus"; historičari vele da je odatle i došlo ime Laus - Raus - Raghusium - Raghusa). Na kopnu se nalazilo također jedno naselje koje je bilo obraslo dubovom šumom. A kraj gdje raste dubovina naziva se "dubravom". Odatle vele historičari i drugo ime - Dubrovnik.

   Do konca desetog stoljeća Dubrovačka biskupija je bila u sastavu splitske metropolije, a onda i sama postaje nadbiskupijom. Jedno vrijeme nije imala svojih sufragana, a 1120 od pape Kalista II dobiva točno određenu pokrajinu sa sufraganima u Trebinju, Kotoru i nekim biskupijama u Duklji, a kasnije i Bosansku biskupiju.
   Dubrovnik je bio nadbiskupija sve do 1828. godine kad je papinom bulom "Locum beati Petri" od 30. lipnja 1828. godine prestala biti nadbiskupija i pridruženim teritorijem dokinute stonske i korčulanske biskupije ušla u sastav splitsko - makarske metropolija.

   Biskupija danas obuhvaća 1368 kvadratnih km. Podijeljena je u pet dekanata i ima 59 župa i tri samostalne kapelanije. Stanovništvo je pretežno katoličke i hrvatske provenijencije. Prema zadnjem popisu stanovništva iz 1991. godine na području dubrovačke biskupije bilo je 91.490 stanovnika od čega je bilo 77.834 katolika, što čini 85% pučanstva. Uz malu zajednicu židova u biskupiji prema popisu stanovništva živi i grupa pravoslavaca (Srba i Crnogoraca) koja ima 5.387 osoba (5,9%) i zajednica Muslimana koja ima 4.025 osoba (4,4%), kao i grupa od 2.927 osoba (3,2%) koji su se izjasnili ateistima. Zaštitnik biskupije je sveti Vlaho koji se slavi već preko tisuću godina (od 972). Sveti Vlaho se toliko srastao s gradom i stanovnicima da je nezamisliv Dubrovnik bez njega. Dapače, on drži Grad u svojoj ruci i štiti ga od svih nedaća. Jer Dubrovnik je njegov Grad, a on je njegov "Parac" (zagovornik; "parčiti" je stara dubrovačka riječ, a znači uzeti nekoga u zagovor, u obranu). Dubrovnik je poseban ne samo po svom zaštitniku, nego i po svojoj arhitektonskoj cjelini. Kad se prođe njegovim ulicama, uočava se sklad njegovih spomenika. Taj sklad nije samo rezultat dobrog ukusa njegovih građana, ni zanatske vještine njegovih graditelja. On je kroz dugi niz stoljeća bio uvjet održanja samog grada, Republike i njezine slobode. Zato su se u arhitekturi opredijelili za otmjenu jednostavnost i suzdržanu monumentalnost. Takav stil odaje sigurnost njezinim stanovnicima, a poštovanje poklonicima lijepog graditeljstva.

   Velikom upornošću i savršenom disciplinom gradili su Dubrovčani svoj Grad i nisu dozvolili da i jedan detalj u njemu bude zasebno remek-djelo. Tako je sam Grad ispao remek-djelo koje svakim pročeljem, ulicom i trgom unosi svoju čednu ljepotu u funkciju općeg sklada i harmonije. Ta skladnost bila je stoljećima prisutna i u odgoju pa se očitovala u istančanoj osjetljivosti za sve ono što bi drugima moglo biti neugodno; u "finoći zbora i tvora", rekao bi Josip Bersa, dobar poznavalac dubrovačkih običaja. Zato nam nije poznato da je ova mala Republika proživljavala ikada "teror tiranina" ili "fanatizam buntovnika". Strani su se konzuli tužili u svojim pismima kako se u Dubrovniku "previše čedno živi", da ljudi "rano lijegaju i rano se jutrom dižu", da je "štednja u gradu opći zakon" i da se stanovnici grada previše brinu "šta će drugi reći". Čini se da su naraštaji Dubrovčana odgajani u "strahu Božjem i stidu ljudskom". Svaki je građanin imao osjećaj da se njegova Republika brine o njemu, o njegovoj plovidbi i trgovini, bilo da se nalazi u domovini ili u inozemstvu. O onima izvan domovine skrbili su veleposlanici kojih je bilo dosta. U neko doba Republika je imala više poslanstava i poslanika u svijetu, nego sama Austrija.
   Dubrovački su poklisari u svojim "bisagama" nosili akreditivna pisma i jasne instrukcije dubrovačkog Senata. I nikada nisu odlazili u tuđe prijestolnice da prijete, nego da mole. Nikada nisu objavljivali rat, već spašavali mir. Pragmatični duh Republike nije dao da se njezini ljudi zaraze mahnitom mržnjom naspram stranaca i osvajača. Nije ih smetalo ni to što bi svojim ponašanjem navukli ljutnju i jed mnogih zbog toga što su, da preduhitre okupatora, pozdravljali zastavu svake vojne sile koja bi se pojavila na obzorju. Umiljati govori njezinih poklisara, uz vješto odabrane darove u novcu i zlatu, odlagale su "fijuk sultanova mača" i otkrivale korisnost nenasilja i ljepotu mira, kao i potrebu sigurnosti i slobodne trgovine.

   Prošlost Dubrovnika u političkom smislu može se promatrati kroz tri velika razdoblja: prvo razdoblje jest ono od osnutka pa do 1.358. godine kad je Dubrovnik bio najprije pod vlašću Bizanta (do 1205), onda pod vlašću Vencije (do 1358). To je vrijeme zavisnosti. Drugo je razdoblje nezavisnosti i procvata Dubrovačke Republike (od 1358 do 1808). U tom periodu kroz 450 godina Dubrovnik je bio samostalna država koja nije igrala značajnu ulogu u europskoj politici, ali je zato uspjela postati važnim ekonomskim faktorom na Balkanu i pomorskom silom na prostoru Mediterana. Iako je teritorijalno bila mala, Dubrovačka je Republika imala jaku trgovačku mornaricu i veliku mrežu konzularno-diplomatskih predstavnika, posebno u mediteranskim zemljama. Njihov broj se kretao od 30 do 50, ovisno o ekonomskoj moći same Republike. Koncem XVIII. stoljeća, tako bilježe kroničari, Republika je imala 50 konzula u zemljama Mediterana i Atlantika. U tom razdoblju velikog ekonomskog uspona ona je bila i jaka pomorska sila. Imala oko 280 brodova. Poznato je da je u bitci kod Lepanta Dubrovačka Republika sudjelovala s oko 50 svojih brodova. Treće razdoblje je najkraće i obuhvaća vrijeme od ukinuća Republike (1808) do Bečkog kongresa (1815) kad je definitivno i zauvijek izbrisana Dubrovačka Republika s europske političke karte.
   Kao mala katolička zemlja s ovu stranu Jadrana, Dubrovačka je Republika uživala i naklonost rimskih prvosvećenika - papa. O tome nam posebno govore toliki spomenici koji su podignuti zahvaljujući darovnicama pojedinih papa. Sjetimo se napr. Bendikta XI (1303 - 1304) koji je pomogao dubrovčanima da sagrade dominkansku crkvu u Gradu; pape Pavla III. (1534 - 1549) koji je uputio dubrovčane da podignu hospicij Domus Christi; zatim Pija V (1566 - 1573) koji šalje u Dubrovnik arhitekta Saprosa Matteuccia da utvrdi gradske zidine protiv Turaka. Posebno je potrebno spomenuti papu Pija II (1458 - 1464) koji je toliko volio Dubrovnik da je i sam htio poći u pomoć opkoljenim dubrovničanima i pomoći im u obrani protiv Turaka. Poslao im je veliku materijalnu pomoć da izgrade tvrđavu Revelin. Poslao im je i svoju osobnu vojnu pratnju da im pritekne u pomoć u tom teškom trenutku. I sam je htio poći do Dubrovnika, ali ga je bolest shrvala i on je preminuo u Ankoni u svibnju 1464. Zanimljiv je u tom pogledu i zapis dubrovačkog Senata koji je na sjednici 23. svibnja 1464. detaljno odredio što se sve ima učiniti u Gradu i na području Republike kako bi se dostojno dočekalo "uzvišenog gosta" i njegovu pratnju.

   I kao što je Republika imala svoja "razdoblja" uspona i pada, tako bi se moglo reći da je i mjesna crkva imala isto svoja "razdoblja". Prvo bi razdoblje bilo otprilike do konca prvog milenija kada se prema nekim povjesničarima dubrovačka biskupija "borila" za teritorij i jurisdikciju. U tom razdoblju je postala nadbiskupijom, u početku samo titularno, a kasnije i s točno naznačenim brojem sufragana. Drugo razdoblje jest ono koje obuhvaća stoljeća drugog milenija do 1828. godine. To je period u kojem se dubrovačka biskupija uspjela afirmirati kako na području duhovnosti i pastorala, tako i na području odgoja i graditeljstva.
   Treće razdoblje jest period od 1828. godine do danas. To je možda najteže razdoblje crkvene povijesti ove biskupije. Suočena s mnogim izazovima različitih ideologija,
   s različitim carstvima, kraljevstvima, državama i diktaturama dubrovačka biskupija je morala "voditi borbu" da očuva svoj identitet i odgovori svom poslanju u danom trenutku. Morala je ne samo voditi borbu da preživi, već i da sačuva svoje korijene kulturnog i nacionalnog bića u kojem se utjelovila još prije 13 stoljeća. U tom vidu možda je najteže razdoblje proživjela u zadnjih pedeset godina : Nakon II svjetskog rata zavladala je komunistička diktatura koja je u Crkvi vidjela najopasnijeg neprijatelja kojeg je trebalo što prije i što djelotvornije uništiti. Crkvi je oduzeto ne samo pravo na posjedovanje određenih materijalnih dobara, već joj je oduzeto i pravo na odgoj, na javnost. Stjerana je u sakristiju i osuđena na vegetiranje.

   No od svega najteže je bilo ovo ratno vrijeme koje je započelo nemilosrdnom agresijom srpske i crnogorske vojske na ovo pitomo područje južne Hrvatske koncem rujna 1991. godine. Nikakvih razloga, a niti povoda nije bilo za takvu vojnu akciju. Na ovom području nije bilo vojnih kasarni. Nije bilo nacionalnih napetosti. Dubrovnik je kao spomenik kulture upisan u registar UNESCO-a. Usprkos svega toga, Grad i okolica bombardirani su iz zraka, s mora i s kopna. Budući da su bila uništena mnoga postrojenja, a među njima i onaj za vodovod, Dubrovnik je 86 dana bio bez vode i struje. Blokiran sa svih strana bio je osuđen na umiranje. U "tjednu užasa" (8. do 14. studenog 1991) u plamenu su nestale gradska i gruška luka, a 6. prosinca srednjovjekovni Dubrovnik je bombardiran bez prestanka od 7 i 15 ujutro do 5 sati poslije podne. Grad je tada gorio u plamenu i krvi. Bio je to Dan svetog Nikole, "crni petak", prava "grozota pustoši" (Dn 11, 31).
   U razdoblju srpske okupacije, koja je trajala 392 dana, okupator je spalio 60% šuma, onesposobio 65% pošta, uništio zračnu luku, radio i TV odašiljače. Sve su kuće na okupiranom području opljačkane. Pola biskupije bilo je okupirano. Potpuno je uništeno i spaljeno 2.253 kuće, a 7.745 ih je dobrano oštećeno. Od svih sakralnih objekata koliko ih ima na području dubrovačke biskupije uništeno je ili dobrano oštećeno 31,6% (u priloženom popisu naveden je stupanj oštećenja, kao i godina kad je spomenik podignut). Ako se zbroji vrijeme od 60 uzbuna (općih i zračnih) koliko ih je bilo u tom razdoblju okupacije, onda se dolazi do podatka da je srpska i crnogorska vojska kroz punih 50 dana sustavno razarala Grad i okolicu i s kopna, i s mora, i iz zraka.
   Prilikom bombardiranja nastradalo je 169 (?) ljudi između kojih najviše civila. Ranjeno je 632 (267 civila), a preko 300 ih je bilo mučeno u četničkim logorima Morinju (Crna Gora) i Bileći (Bosna i Hercegovina). Srušene crkve, kapele, groblja i samostani, tisuće prognanika, beskućnika, ranjenika, ucviljenih i ožalošćenih obitelji ozbiljan su izazov dubrovačkoj crkvi. Budući da je dubrovačka biskupija kroz povijest imala teških trenutaka i uvijek se znala pridići i oporaviti, nadati se da će i na koncu ovog milenija znati i uspjeti prevladati aktualne probleme i u ovom izazovnom vremenu ostati "tvrđava katoličke vjere štićena legijama anđela", kako je o Dubrovniku zapisao papa Urban VIII.

[ Natrag ]