Predavanje prof. dr. Pera Pranjića

Svoje razmišljanje o ulozima i značenju svih vjernika počnimo s drugim poglavljem saborske konstitucije LG, koje govori o Božjem narodu. Sabor naglašava (br. 9) kako je Bogu mio svatko tko ga se boji i čini pravdu, ali nas je htio posvetiti i spasiti ne pojedinačno, nego od svih vjernih učiniti jedna narod, koji bi ga priznavao i vjerno mu služio. U SZ je to bio izabrani izraelski narod, no u NZ Krist je sklopio drugi savez, uzimajući iz Židova i pogana sve u jedinstven Božji, izabrani i mesijanski narod, ne jedan po tijelu nego po duhu. Svi su pozvani postali  članovi tog naroda, što više svi u ulozi tzv. kraljevskog svećeništva, sveti narod. Taj novi narod ima za glavu Krista, u srcima im stanuje Duh Sveti, ima za zapovijed zakon ljubavi, ima za svrhu Kraljevstvo Božje započeto ovdje na zemlji s Kristovim nalogom da se širi do savršenosti na kraju vjekova. 

LG u  br.10 govori o tom općem svećeništvu svih vjernika, svi članova Božjeg naroda. No da bismo razumjeli poruku i smisao te formulacije, htio bi objasniti samu riječ svećenik. Latinski jezik ima dva pojma. Jedan je sacerdos - sveti dar, a drugi je pontifex - mostograditelj. Onaj prvi želi istaći da je osoba posvećena i od Boga izabrana, a narodu dana kao sveti dar, pomoć, milost i nagrada; onaj drugi pojam naglašava kako je zadaća, posao tom izabraniku da uspostavlja veze, gradi mostove, povezuje Boga i čovjeka. Iz tih i takvih riječi lakše razumijemo poruku i poziv Sabora: «Zato neka svi Kristovi učenici, ustrajući u molitvi i hvaleći Boga, prikazuju sebe kao živu, svetu Bogu ugodnu, neka po svoj zemlji svjedoče o Kristu i opravdavaju svoju nadu u vječni život pred onima koji to traže»...